Kastratović Drago: Proljeće moderne Hrvatske

KASTRATOVIĆ, Drago (Dragomir), novinar i publicist (Berane, 6. IV. 1929 — Zagreb, 8. VI. 2006). Maturirao 1948. u Beranama te studirao pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1951–55. Radio u zagrebačkim nakladničkim poduzećima Narodni list (1958–59) i Vjesnik (1959–93). Javio se poezijom i kratkom prozom, književnim kritikama te ogledima (dječja književnost, kulturna politika) u časopisima Susreti (Titograd 1953–57), Republika (1956–57), Naše teme (1957–58) i Prisutnosti (1957), a 1955–58. kontinuirano je objavljivao u kulturnim rubrikama Narodnoga lista, Vjesnika i Slobodne Dalmacije te povremeno u Stvaranju (Titograd), Našim razgledima (Ljubljana) i Vidicima (Beograd). Bio je izvjestitelj i komentator u tjednicima Globus (od 1958) i Vjesnik u srijedu (od 1963), za koji je izvješćivao i iz inozemstva (Italija, Bugarska, Mađarska, Rumunjska, Čehoslovačka). Zapaženi su bili njegovi politički osvrti pod pseudonimom Drago Tović – među prvima je pisao o nemirima na Kosovu, tzv. Praškom proljeću, policijskim dosjeima građana, položaju Makedonaca u Grčkoj i srbijanskoj promidžbi u Hrvatskoj 1971. God. 1972. u promijenjenim političkim prilikama ograničeno mu je pravo na objavljivanje, pa je kao izvjestitelj premješten u revijalna izdanja Arena i Svijet. Poslije je bio redaktor u nedjeljnom Vjesniku (od 1984) i Vjesnikovoj press-agenciji (od 1986; među ostalim u tjedniku TOP), glavni i odgovorni urednik tjednika Slobodna Hrvatska 1991–92. te urednik u Areni do 1993. Objavio je tri niza kriminalističkih pripovijetka temeljenih na stvarnim slučajevima u Svijetu (1977–84) i Areni (1988–90) – one o muško-ženskim odnosima skupljene su u knjizi Budne oči zla (1988) – okušao se u ljubavnom romanu (Ljeto vraćene ljubavi i Praška zvona ljubavi, Zagreb 1984. i 1985), s Damirom Strugarom priredio je knjigu intervjua o spolnosti Intimne tajne poznatih Jugoslavena (Pula 1990), a u knjizi Proljeće moderne Hrvatske (2002) povijesno-publicistički pristup reformnomu i studentskomu pokretu povezao je s vlastitim sjećanjima. Surađivao u izdanju Crvena Trešnjevka (Zagreb 1982). Jedan je od utemeljitelja i potpredsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske 1989–94. Kao predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske 1991–99. i suosnivač Društva Crnogoraca »Lovćen« 1999. zauzimao se za samosvojnost crnogorske nacije. O crnogorskim temama pisao je u časopisima Danas (1994) i Hrvatska revija (1999), zbornicima Pola milenijuma Crnojevića štamparije (Zagreb 1996), Dnevnik čitanja jednog intelektualca (Zagreb—Podgorica 2006) te u knjizi ogleda o prijelomnicama crnogorske povijesti Vrhovi i ponori crnogorskog identiteta (2005). Dobitnik je Posebne nagrade Društva novinara Hrvatske 1960.