RADELIĆ ZDENKO: ZDENKO RADELIĆ : KRIŽARI GERILA U HRVATSKOJ 1945.-1950.

rižari: Gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., prvo je opsežnije historiografsko djelo o oružanom otporu protiv komunističkih vlasti u Hrvatskoj poslije Drugoga svjetskog rata, a treća knjiga Zdenka Radelića u ovoj biblioteci.

Križari u Hrvatskoj bili su mahom vojnici, dočasnici i časnici poraženih Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske, većinom ustaše, a mnogo manje domobrani ili Hrvati pripadnici legionarskih jedinica njemačke vojske, ali i članovi ustaškog pokreta izvan vojnih postrojbi. Nakon poraza i kraja Drugog svjetskog rata organizirali su gerilske skupine.
Uzroci stvaranja križarskog pokreta dvostruki su. Prvo, borba protiv komunističke vlasti i Jugoslavije, koju su doživljavali kao ponovnu okupaciju od Srbije, Srba i "hrvatskih izdajica", kako su nazivali hrvatske partizane, te težnja za obnovom NDH. Nacionalnooslobodilački motivi i pobuna protiv vladajućeg režima, dakle protukomunizam, protujugoslavenstvo i samostalna država Hrvatska bili su temeljni razlozi borbe križara. Drugo, strah od komunističke represije motivirane osvetom nad ustašama zbog njihovih postupaka u NDH, zbog koje su mnogi članovi ustaškog pokreta, ustaške vojnice, ali i pripadnici OS NDH općenito, odbijali predaju i osnivali gerilske skupine u borbi za svoj goli život. Dakle, velikim dijelom njihova je borba bila posljedica straha pred kaznama koje su imale zakonsko pokriće, ali nerijetko su poprimale i izvanzakonske oblike odmazde. Borba za opstanak i goli život u suočavanju s drastičnim postupcima pobjednika mnoge je natjerala da se ne samo sakrivaju pred zakonom ili osvetom, nego da se priključe oružanom otporu. Ukratko, oružani otpor križara ima sva obilježja građanskog rata i pobune protiv komunističke vlasti, a njihova motivacija za nastavak borbe, prema vlastitom uvjerenju, proizlazi iz nacionalnooslobodilačkih motiva, a osim toga bila je reakcija na komunističku represiju.

Križari nisu bili vjerski pokret. Vjera im je bila samo vanjsko obilježje kojom su pozivali na borbu protiv "bezbožnih" komunista. Izjednačavajući vjeru s nacijom i pozivanjem na pripadnost Katoličkoj crkvi isticali su svoje hrvatstvo. Nastupali su u ime katoličke vjere, ali mimo volje Katoličke crkve. No, vjerojatno, ne i mimo njezinih simpatija. Inzistirali su na ustaškoj tezi da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen srpskim komunistima, dakle nevjernicima i protivnicima Hrvatske. Činjenica da su i Hrvati masovno sudjelovali u NOP-u u tome ih nije pokolebala.
Komunistička vlast putem Ozne/Udbe nemilosrdno se obračunala s križarima.