Emine Sevgi Özdamar: Život je karavansaraj ima dvoje vrata na jedna sam ušla na druga izišla

Ustala sam po noći, otvorila sam prozor, svukla sam svoju spavaćicu, kiša je nemilice padala, čekala sam pred otvorenim prozorom da uđe hladnoća i da me ubije. Kad umrem, poći ću ravno u raj. (…) Preko mosta, koji je tanji od jedne vlasi i oštriji od noža, mogu letjeti do sedmog neba. (…) Ondje stoji jedno stablo. Allah će me upitati: Hoćeš li još? Ja ću odgovoriti: Neću. (…) Vidjela sam pred svojim očima svoje mrtvo tijelo kako leži na kiši i otišla sam s njim na groblje u İstanbulu. Za mnom dolaze moj otac, bosonog, moja majka, bosonoga, moja braća gola i bosa, moja baka (…). Padala je kiša na groblju u İstanbulu, njihovi plačljivi glasovi govorili su u zboru: Ne idi. Ne idi. Gitme, gitme.

Njemačko-turska književnica Emine Sevgi Özdamar izgradila je u autobiografskim djelima magično-poetski narativ i osebujan jezik kao sintezu materinskoga turskog i svojega drugog jezika, njemačkog, na kojemu piše.