Iveković Franjo, Broz Ivan: Rječnik hrvatskoga jezika, svezak II: P-Ž

Jezikoslovac i književni povjesničar Ivan Broz (Klanjec, 1852. — Zagreb, 1893.) prikupljao je građu za objasnidbeni (eksplikativni) rječnik hrvatskoga jezika tijekom posljednjih petnaestak godina života, a nakon Brozove smrti taj je posao nastavio Franjo Iveković (Klanjec, 1834. — Zagreb, 1914.), teolog i filolog, profesor orijentalnih jezika i biblijske egzegeze na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Temeljeći se na građi svojega pokojnoga nećaka Broza i svojoj vlastitoj, Iveković je 1901. objavio dvosveščani Rječnik hrvatskoga jezika. To je prvi eksplikativni rječnik hrvatskoga jezika i prvi moderni veliki rječnik s hrvatskim imenom jezika. Uz Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezika (1899.) Tomislava Maretića te Brozov Hrvatski pravopis (1892.), taj je rječnik nedvojbeno jedno od glavnih djela hrvatskih vukovaca na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće koja su dobrim dijelom obilježila hrvatsku jezičnu normu osobito u prvoj polovici XX. stoljeća. Iako su i Maretićeva gramatika i Broz-Ivekovićev rječnik sa stajališta tehnike jezičnoga opisa bili u potpunosti na onodobnoj razini europske opisne gramatike i leksikografije, sa stajališta izbora građe na kojoj su temeljili svoje normativne preporuke, bilo im je upućeno niz vrlo ozbiljnih prigovora i zamjerki, ali su njihovu neospornomu uspjehu uvelike pridonijele politička (ideološka) i društvena konjunktura tijekom većega dijela XX. stoljeća. Naime, ni Maretićeva gramatika tako ni Broz-Ivekovićev rječnik nisu se temeljili na gramatičkom i leksičkom korpusu hrvatske umjetničke književnosti, nego na pučkoj, folklornoj književnosti (ponajprije na narodnim pjesmama) te na djelima srpskih pisaca V. S. Karadžića i Đure Daničića te, polazeći od više zamišljene nego od stvarne dijalektne osnovice književnoga jezika, na novoštokavskoj jezičnoj isključivosti. Ta su dva djela nedvojbeno znatno približila hrvatski književni jezik srpskomu (iako ih nikada nisu uspjela stopiti u jedan), ali ostaje činjenica da su rješenja koja su predlagala u hrvatskoj jezičnoj normi bila stalnim uzrokom sporenja, frustracija i otpora. Dovoljno je samo spomenuti da se s pomoću Broz-Ivekovićeva rječnika ne može leksički u potpunosti razumjeti ni književno djelo Augusta Šenoe, ni djelo Antuna Nemčića i Josipa Kozarca ili pak književno djelo Ante Kovačića i Eugena Kumičića (pa ni Silvija Strahimira Kranjčevića), ni ne spominjući to da nam on ne otvara put ni do djela Dživa Gundulića ili Junija Palmotića, a kamo li do razumijevanja leksika književnoga djela Marka Marulića ili Petra Zoranića. Unatoč tomu treba istaknuti da je Broz-Ivekovićev rječnik leksičku građu (koju je po svojim posebnim kriterijima odabrao) opisao i obradio na zavidnoj razini leksikografske tehnike i umijeća. Zbog uloge koju je odigralo u novijoj povijesti hrvatskoga književnoga jezika, pa i u stvaranju norme suvremenoga standardnog jezika, to djelo još u vijek zaslužuje punu pozornost jezikoslovnih istraživača (kao dio filološke znanstvene aparature). Iako ni izdaleka ne odgovara potrebama korisnika rječnika suvremenoga jezika, taj rječnik i dalje ostaje jedno od najznačajnijih jezikoslovnih djela tzv. završne etape hrvatske jezične unifikacije (sa svim, i dobrim i lošim, stranama vremena u kojem se pojavilo)

(Ivo Pranjković)