Prtenjača Ivica: Sine, idemo kući

Njih je troje. U romanu nemaju imena, samo svoje obiteljske uloge koje nadvisuje sudbina. Jedan slućeni odlazak, borba za dostojanstvo čovjeka kojemu su preostali tek dani i noći. Možda pokoji mjesec, godina ne, njih više nema i nikad ih više neće biti. I tri su stare fotografije slučajno ugurane u na brzinu spremljenu torbicu. Otac se, neizlječivo bolestan, u zagrebačkoj bolnici bori za zrak. Prvo je pandemijsko proljeće i sin ga s majkom posvećeno obilazi. A onda, taj će sin poduzeti gotovo filmsku akciju i učiniti sve da svog tatu vrati na njegovu dalmatinsku terasu, dok cvatu trešnje, a lastavičja su gnijezda puna mladih lajica.

U novom se romanu Prtenjača bavi gubitkom, kratkotrajnom nadom i sjećanjem, njegov je glas istovremeno dječački, on zapituje, ali i zreli glas čovjeka koji donosi teške odluke. Ti se glasovi pretapaju u ritmičnoj izmjeni kadrova i slika prošlosti i sadašnjosti tvoreći elegiju u kojoj poput zvuka činele odjekuje ljubav. Njih je troje, i nemaju imena. Ponekad se čine samima na svijetu.