Veljko D. Kuprešanin: Čiji smo baštinici

Veljko D. Kuprešanin, publicist (Pula, 14. VIII. 1912 — Beograd, 29. IX. 1986). Gimnaziju završio u Zagrebu 1931, studij prava na Pravnom fakultetu u Beogradu 1938, a povijesti južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1939. Od 1931. novinar u Novostima, 1939–45. gimnazijski suplent te profesor u Pančevu, Beogradu, Vranju i Valjevu, u Beogradu urednik lista Glas 1945, suradnik u Borbi od 1946, asistent na katedri za povijest južnoslavenskih književnosti Filozofskoga fakulteta od 1948. te direktor gradskoga Povijesnoga arhiva 1958–69; umirovljen 1973. Objavljivao književne priloge te članke o kulturnim, političkim, društvenim i vjerskim prilikama u Jugoslaviji i Bugarskoj u periodicima (Budućnost, 1931; Istra, 1932; Narodno kolo, 1932; Novosti, 1932–34, 1938–40; Jugoslovenska reč, 1933–34; Narodna omladina, 1934–35, urednik 1935–36; Omladinska akcija, 1934; Studentske novine, Beograd 1935; Jugoslovenske novine, 1936–39; Knjiga za sokolsko selo, 1936–37; Šesti januar, 1936; Dubrovačka tribuna, 1937; Hrišćansko delo, Skoplje 1937; Matica rada, 1938; Dubrovnik, 1940) te samostalno, među ostalim protupravašku knjižicu s nekritičkim prikazom odnosa Hrvata i Srba u XIX. i XX. st. Čiji smo baštinici (Zagreb 1936).Nakon 1945. surađivao u novinama i časopisima, uglavnom književnim, u Beogradu te ondje priredio mnogobrojna publicistička, povijesna i književna djela, među kojima Izabrane pjesme S. S. Kranjčevića (1949), Izabrane pripovetke K. Š. Gjalskoga (1950, 1956) i Iz velegradskog podzemlja V. Novaka (1953). Potpisivao se pseudonimom V. Kunin te šiframa Kin, - nin i Š. K.